Proglašeni najbolji sportisti opštine Sokolac

Najbolji sportisti opštine Sokolac 

Smučar Bojan Samardžija proglašen je najboljim sportistom opštine Sokolac u 2004. godini. Postigao je rezultate kojima je obezbijedio mjesto medju najboljim smučarima u nordijskim disciplinama u BiH. Prvak je BiH i Republike Srpske, kao i Srbije i Crne Gore, osvajač bronzane medalje sa prvenstva Balkana za juniore, pobjednik više memorijalnih trka. Ova sezona počela je za njega sjajno, jer je ispunio normu za Zimsku olimpijadu iduće godine u Torinu. 

Bojanu Samardžiji pehar je uručio načelnik opštine Dragan Cvijetić 

Stručni žiri odlučio je da se za najbolji klub u opštini Sokolac proglasi Atletski klub Glasinac. Prošla sezona bila je izuzetno uspješna za sokolač ke atletičare, pa je i ovo priznanje više nego zasluženo. Vitrine kluba postale su bogatije za čak 47 medalja osvojenih na prvenstvima BiH, od kojih je 17 zlatnih. Pored ostalog ženska seniorska ekipa osvojila je drugo mjesto na prvenstvu BiH, a sedam atletičara Glasinca nastupalo je za reprezentaciju BiH. Medju deset najboljih sokolač kih sportista su atletičarke Gorana Tešanović i Gorana Cvijetić, na drugom i trećem mjestu, četvrti je šahista Zoran Runić, peta odbojkašica Suzana Šuković, šesti šahista Predrag Plakalović, sedma atletičarka Željka Bartula, osma odbojkašica Milijana Šiljak, deveti fudbaler Darko Lučić i deseti atletičar Boris Suslovski. Najperspektivniji mladi sportisti opštine Sokolac, po ocjeni stručnog žirija, su odbojkašica Ana Renovica, smučar Žarko Ðurović, košarkaš Manojle Janković, fudbaler Velemir Gavrilović i karatistkinja Nevena Lučić. 

Najbolji trener Dragan Jolović 

Najbolji trener je Dragan Jolović iz Atletskog kluba Glasinac, a najbolji sportski radnik je predsjednik tog kluba Slavko Koprivica. Na svečanosti koja je organizovana povodom proglašenja najboljih sportista opštine Sokolac uručeno je i nekoliko specijalnih priznanja. Jedno od njih dobio je bacač kugle Borivoje Stanić, koga je teška povreda prošle godine odvojila od atletskih borilišta. 

Najbolji sportski radnik Slavko Koprivica 

Nedjo Ðurović i Snježana Božić: "Disk bol" za atletski klub 

Za razvoj atletike na području opštine Sokolac i grada Istočno Sarajevo i uspješnu organizaciju atletskih takmičenja, posebno priznanje dobio je i Atletski klub Glasinac. Priznanje je dobio i bivši načelnik opštine Sokolac LJubomir Erić, jer je, kako je obrazloženo, za vrijeme njegovog mandata sokolački sport doživio punu afirmaciju. 

Posebno priznanje dobio je LJubomir Erić

Konačno, posebno priznanje dobilo je i Odjeljenje djece sa posebnim potrebama Osnovne škole Sokolac, čiji su učenici prošle godine uspješno nastupali na olimpijadama za djecu sa posebnim potrebama, koje su održane na Jahorini i u Tuzli. Učenica ovog odjeljenja Milimirka Čančar stekla je pravo učešća i na svjetskom prvenstvu za djecu sa posebnim potrebama, koje će se održati u Japanu. 

B. Gajević 

Iz prošlosti Sokoca

 U ovom broju objavljujemo drugi dio feljtona, čiji je autor inženjer Nikola Fatajev, koji je kao poljoprivredni stručnjak radio u Sokocu od 1930. do 1938. godine. Tri godine prije njegovog dolaska formirana je stočarska stanica, čiji je prvi upravnik bio Fetko Dožić, a tu dužnost, po dolasku u Sokolac, preuzeo je Fatajev. Dožić i Fatajev su, zapravo, nastavili ono što su prije njih započeli dr Antonije Vuković i agronom Ðurić, osnivači stočarske zadruge sa mljekarom, koja je otkupljivala mlijeko od glasinačkih stočara 

Zahvaljujući tada postojećoj mogućnosti relativno dobrog nagradjivanja stalnih radnika, tzv. služitelja dnevničara, stanica je postepeno kompletirala vrlo dobar niži kadar, tako što je najboljim nadničarima omogućila, kao vanrednim djacima, polaganje ispita za osnovnu naobrazbu. Naime, služitelj dnevničar trebalo je da ima svršenu osnovnu školu, a početnu platu primao je u iznosu od 500 dinara mjesečno, imao je besplatan stan, ogrijev i osvjetljenje, pa još i popust od 30% na i onako jeftine prehrambene artikle, proizvedene na osnovnom dobru. U isto vrijeme nadnič ari su bili plaćeni najviše 20 dinara dnevno, bez obaveze redovnog zapošljavanja, socijalnog osiguranja, prava na penziju i bez ikakvih drugih beneficija. 

Do proširenja, 1938. godine, stanica je imala 4 stalna radnika. To su bili Nedjo Mirjanić, zadužen za konje, Rade Mirjanić, za goveda, Luka Tomić, za ovce i Mićo Marić, za svinje i živinu, s tim da se prema potrebi pomažu, zamjenjuju i dobijaju pomoć od nadničara. Svi su bili odlični, osim Rada Mirjanića, koji je bio grub sa stokom i nije do kraja izmuzivao krave, niti je dovoljno pažljivo napajao telad. Inženjer Fatajev je nekoliko puta prijetio da će ga predložiti Banskoj upravi za otpust, ali se uzdržavao zbog njegove mnogobrojne djece i jer je, inače, bio brz u poslu, te je prekovremeno pomagao kod rada u mljekari, pošto stanica od 1930. do 1938. godine nije imala posebnog sirara. Kada ga je zvanično i imala on je vršio samo komercijalne dužnosti, jer je rad u mljekari smatrao ponižavajućim. 

Rade Mirjanić, Luka Tomić i Mićo Marić ostali su u stanici sve do 1941. godine. Nedjo Mirjanić, koji je stvarno bio izuzetno sposoban, premjestio se 1938. godine zbog naprasitosti Žarka Ćukovića. Kasnije je kao penzioner živio u Tuzli. Kod stanice je i materijalno vrlo dobro prolazio, jer je skoro pola vremena provodio na putu, sa dnevnicom od 45 dinara, a mogao je samostalno obaviti skoro svaki postavljeni mu zadatak. Rade Mirjanić je umro od tifusa za vrijeme rata, a Tomić i Marić su kasnije živjeli u Podromaniji kao zemljoradnici. 

Ratarstvo 

Kako je ranije navedeno, do 1938. godine stanica je imala svega oko 21 hektar obradivog zemljišta. Prema tome vlastita krmna baza nije bila dovoljna, ali ovaj problem nije bio za nju toliko akutan, jer je normalno rodnih godina mogla nabavljati sijeno franko svoje skladište sa vaganjem po 25 para za kilogram, što su ustvari, kod prosječnog roda na seljač kim livadama od 12 metričkih centi po hektaru, bili proizvodni troškovi bez rente na zemlju. 

S druge strane, zahvaljujući potpunoj arondaciji cijelog posjeda oko gospodarskog dvorišta, velikoj količini stajskog djubriva i osoke, upotrebi pastuva i bikova za poljske radove i raspolaganju svim modernim ratilima, stanica je mogla najintenzivnije obradjivati vlastito zemljište i dobijati rekordne prinose. 

Zahvaljujući takvoj obradi i pošto je pod prirodnim livadama imala samo oko 4 hektara takoreći apsolutnog livadskog tla, sušne godine skoro da nisu imale uticaja na visinu prinosa. Tek je jedne godine zbog kasnog mraza u maju bila oštećena raž u cvatu, pa je dala prinos oko 24 metričke cente po hektaru. Inače, nije bilo prinosa u žitaricama ispod 30 metričkih centi po hektaru. Naime, stanica je radi plodoreda i radi zamjene sa seljacima za zob (1:1,5) redovno sijala raž i profilik pšenicu, koje su davale prinose i do 40 metričkih centi po hektaru, što kod zobi svakako ne bi mogla da postigne, a ovako je, ustvari, dobijala i do 60 metričkih centi zobi, računajući po jednom hektaru pšenice ili raži. 

Raž je i samoj stanici bila potrebna za ozime smjese graška i grahorice. Zob je sijala samo u smjesi sa jarom grahoricom. Ovom smjesom je potpuno uništila gorušicu po njivama, strašno zakorovljenim od strane Abazovića. Ječam je sijala isto samo kao zaštitni usjev za djetelinu i lucerku. Od djeteline je imala izvanredne prinose, naročito nakon kalcifikacije po repištu. Kalcifikaciju je obavljala prpom iz seljačkih krečana, koju je nabavljala najskuplje po 25 para franko njiva ili čak uzimala besplatno iz napuštenih krečana na državnom zemljiš tu. 

Sa lucerkom je stanica imala slabije rezultate nego sa djetelinom, jer je bila posijana na plićem zemljištu. Esparcetu je sijala samo na sjemeništu na pokus, pa je odustala od razmnožavanja, jer je u proljeće vrlo slabo napredovala zbog hladnoće. Uopšte, sve sijane trave i manje poznate lepirnjače, kao i industrijske biljke, stanica je prethodno ispitivala, pa razmnožavala u posebnom sjemeništu na parceli kod bivše džamije, te je tek vlastito ispitano sjeme upotrebljavala za sjetvu u njivi. 

Naročito su bili interesantni pokusi za podesne sorte kukuruza za silažu, nabavljene u minimalnim količinama od farme "Sever" u LJubljani i jedne sorte ihtenhauzen iz Firingije, dobivene preko banovinskog referenta za ratarstvo inženjera Desimira LJubibratovića. Ova se sorta pokazala izvanredno dobrom. U proljeće, kada su druge sorte, čak i domaći tvrdanac (sa Stjenica i iz Knežine), jedva vegetirale, ihtenhauzen je bio zelen i normalno je napredovao. Od ove sorte za gajenje na njivi, na parceli za sjeme, prinos je bio takav da je naredne godine, prije berbe, dolazio i sam LJubibratović u kontrolu, kao i da se uvjeri u prinos stočne repe od 500 metričkih centi po hektaru. Od stočne repe naročito je dobro uspijevao i dobro se čuvao u trapu mamut i polušećerna zelenglava od farme "Sever". Takodje, i žuta stočna ljubljanska mrkva za ovce i konje davala je prinos od 300 metričkih centi po hektaru, ali se slabo čuvala u trapu. 

Kod kukuruza ihtenhauzena za sjeme smetnju je činilo puštanje mnogobrojnih adventivnih izdanaka, možda zbog, za stočnu repu, optimalno nadjubrenog zemljišta, ali za silažu ovo je bilo odlično. Premda nije imala potrebu u zelenom djubrivu za vlastito zemljište, stanica je sijala i sve tri vrste lupine, od kojih je bijela najbolje uspijevala, a plava najslabije. Stanica je dobijala besplatno od solunskih dobrovoljaca po 5 hektara zagradj enog i potpuno iscrpljenog zemljiš ta u Glasinačkom polju, pa je prve godine u proljeće, uz prethodno zimsko oranje, sijala smjesu lupina i konjskog boba za zeleno djubrenje, na jesen ga je zaoravala, te sijala pšenicu profilik. Nakon žetve pšenice zemljište je vraćala, pa je naredne godine vlasnik dobijao priličan rod zobi. 

Za propagiranje sjetve krmnog bilja i uništavanje gorušice, koja je bila jako proširena na seljačkim njivama, zbog sjetve ječma skoro kao monokulture, stanica je mijenjala svoje viškove sjemena grahorice sa seljacima za zob 1:1. Sjeme stočne repe nabavljala je u većim količinama za sebe i za okolne seljake bez zarade. Zahvaljujući proširenju sjetve stočne repe i djeteline, kojom su od stanice naučili da hrane svinje preko ljeta za rast, a stočnom repom, sitnim krompirom i mekinjama za tov, seljaci su govorili da su prije osnivanja stanice kupovali svinje u Sarajevu, a sada ih sami prodaju u Sarajevo . 

Stanica je vršila pokuse sa sadnjom holandskog krompira bintije i erling. Bint je bolje uspijevao, a oba su bili ukusniji od domaćeg. Ali i s dobrim sjemenom domaćeg krompira glavnoj je bilo preduzimanje svih agrotehničkih mjera i po mogućnosti, premda riskantna, što ranije sjetva, da vegetacija bude skoro završena do, takoreći redovne, suše u julu i avgustu. Sa ljetnom sadnjom stanica nije vršila pokuse, ali je jednom izvršila vrlo uspjeli pokus s jesenjom sadnjom uz zaštitni pokrov od stajskog djubriva, kod kojeg je stelja bila od piljevine. Kod pokusa naredne godine, prva je blitva smrzla od proljetnog mraza, pa je rod bio slabiji od normalnog. Uopšte, stanica je osim kod telenja i jagnjenja, za steranje upotrebljavala isključivo piljevinu. Stajsko djubrivo je kompostirala na godinu dana unaprijed na odgovarajućim njivama, pokrivajući debljim slojem zemlje. Nisu bili primijećeni negativni rezultati zbog viška celuloze u njivama. Za rastresavanje i zadrljavanje po livadama, takvo djubre je bilo, čak, naročito podesno, premda je djetelišta, umjetne i prirodne livade stanica više djubrila razgradjenom osokom 1:2. Dugačko 4 metra, ali zbog valovitosti terena, uže bure uvijek su vukli rasplodni bikovi. U umjetnim livadama, osim lepirnjača, najveće su prinose davali francuski i italijanski ljulj, ali ih stoka nije rado jela. Umjetne livade redovno su do početka izumiranja, tj. do četvrte godine, davali prinose preko 80 metričkih centi sijena. Prinosi sa kalcificiranih i djubrenih prirodnih livada nisu bili preko 40 metričkih centi, ali takve su livade bile jeftinije, sijeno se nije moralo sušiti na kozlićima i stoka ga je odlično jela. 

U toku 1937. godine na svim njivama stanice bio je barem jedan ciklus punog stajskog djubrenja (400 metričkih centi po hektaru), pa se insistiralo na proširenju imanja, koje je i bilo postignuto otkupom 56 hektara na Ravnoj Romaniji radi ispaše za ovce i junad, jer u Podromaniji goveda su se puštala na najslabije zemljiš te, a ovce po obroncima Romanije i po nezagradjenom privatnom zemljištu u Glasinačkom polju, po pravu salmaluka, premda na svoje solidno zagradjeno zemljište, stanica nikad nije puštala tudju stoku. Stanica je imala poteškoća da brani bujne višegodišnje krmne usjeve i livade od vlastite stoke, koja se provlač ila i preskakala unutrašnje pomič ne ograde od bodljikave žice. 

Meteorološka posmatranja 

Od 1931, godine stočarska stanica je imala meteorološku stanicu drugog reda. Posmatranja, a u vrijeme glavne vegetativne sezone i prognoze vremena, sve do 1938. godine vršio je sam upravnik stanice u 7,14 i 21. čas, bez ikakvog posebnog honorara. Ova posmatranja bila su od izvanredne koristi za davanje pravovremenih dispozicija za pojedine poljske radove, naročito kod rane koševine lepirnjača, smjesa i livada, jer u junu su česte kiše. Nadničari su voljeli da, kada se naruče, imaju zagarantovan rad cijelog dana. Iz zbira prosječnih dnevnih temperatura za biljke sumnjivih mogućnosti dozrijevanja, kao što je kukuruz, odredjivao se potrebni sumar toplote. 

Konjarstvo 

Od prve godine po osnivanju stanica je dobijala za sezonu opasivanja po 2 arapska pastuva iz sarajevske ergele. Od 1932. godine držala je i po 2 do 3 vlastita brdsko-bosanska pastuva, a za sezonu opasivanja uzimala iz Sarajeva samo po jednog poluarabera. Podatke o opisivanju i rezultatima ždrijebljenja dostavljala je ergeli u Sarajevo . Glavna korist za unapredjenje konjarstva bilo je formiranje zadruge za uzgoj i selekciju brdsko-bosanskih konja, pri stočarskoj stanici, 1932. godine. Zadruga je svake godine održavala smotre u Podromaniji sa nagradama za sve vrste rasplodnih konja, a u Rogatici i sajmove pastuva, na koje su dolazili kupci iz Hrvatske, Makedonije i Crne Gore. 

(Nastavak u idućem broju)