Likovi sugradjana: Zdravko Mišo Borovčanin, prosvjetni radnik u penziji 

Mišo Borovčanin: Penzionerski dani teku 

 Skoro četrdeset dvije godine drugovao sam sa mladima. Život sam posvetio djeci, čistim, nevinim bićima. Žao mi, brate, duša me boli, što smo došli u vrijeme u kome prosvjetni radnici štrajkovima traže svoja prava. Učitelji su, u godinama nakon Drugog svjetskog rata, bili opštinski izaslanici u selima 

U ono vrijeme poslije drugog svjetskog stradanja prosvjetni radnici bili su, moj prijatelju, kao profesionalni vojnici i policajci. Na višem nivou odlučivali su gdje će im biti mjesto službovanja. Bez pogovora pakovali su kofere i po nalogu vlasti odlazili iz mjesta rodjenja u neizvjesnost, nerijetko napuštali velike gradove, udoban život, i postajali stanovnici vrletnih prostora, do kojih se stizalo kozijim stazama i bogazama. 

Tamo, u tišini, gdje su noći osvjetljavane petrolejkama, uloga prosvjetara, u to posno vrijeme, bila je od presudnog značaja za dalji razvoj. Valjalo je naučiti zaboravljene od civilizacije kako da shvate poruke i zahtjeve novog vremena. Mnogi su u novom zavičaju ostajali do kraja života, srodili se s mentalitetom tamošnjeg čovjeka, posluš ali poruke sudbine, našli nove prijatelje i životne saputnike. Mjesto rodjenja su pohodili kao gosti, u vrijeme djačkih raspusta i državnih praznika i sahrana svojih srodnika. 

Kada sam stasao za ozbiljnije razmišljanje o životnom pozivu, vremena državnih dekreta lagano su odlazila u istoriju. Da je bilo drugačije, ko zna gdje bi se ja skrasio i gdje bi danas provodio penzionerske dane, dragi prijatelju. 

Želje su se i u meni rojile, potirale jedna drugu, dovodile u dileme, kidale snove i pritiskale javu. Ipak, u to vrijeme pedesetih godina minulog vijeka, prosvjeta je bila sveto zanimanje, posao vrijedan visokog poštovanja. U učitelja su gledali kao u vanzemljasko biće, nekog ko je mogao sve. Samo su policajci, u to vrijeme, imali taj nivo poštovanja, ali prosvjetari svoj ugled nisu gradili na strahu, što je ogromna razlika, sreća i privilegija za čovjeka koji traži svoje mjesto u društvu. 

Niža realna gimnazija bila je škola koja je davala dovoljno znanja za napredovanje u to vrijeme. Nakon mojih unutrašnjih nemira, koje svaki mladi čovjek mora imati kada bira buduće zanimanje, putevi su me odveli u sarajevsku Učiteljsku školu. Bilo je to 1951. godine, moj prijatelju, u vrijeme kada se bosonogo, u seoskim prostorima, odlazilo u školu, vrijeme neimaštine i svega što donose poratne godine. Veliki grad, kao i moja želja da stignem do cilja, da obradujem roditelje i svoj mali grad na Romaniji, nosili su me, nadvladali crne misli, dizali me u trenucima kada malodušnost prijeti da sruši sve što ste planirali i gradili. 

Život posvećen djeci

Bio sam "član" posljednje generacije učitelja koji su do diplome u tim godinama stizali nakon četvorogodišnjeg školovanja. Nakon toga, zakon je "naredio" da to bude pet godina. Nije dugo prošlo i budući učitelji su se za svoje zanimanje spremali ponovo kroz četvorogodišnji nastavni ciklus. Kao grom me pogodila vijest da se ukidaju škole za učitelje. Dogodilo se to negdje sedamdesetih prošlog vijeka. Posljedice, moj prijatelju, tog nerazumnog čina i danas su prisutne. 

Naravno, nakon sarajevskih srednjoškolskih dana, vratio sam se svom Sokocu, da tu pokažem šta sam naučio i koliko mogu da dam u svom pozivu. U sokolačkoj osnovnoj školi, u centru opštine, mladi učitelji su teško mogli naći sebi mjesto. Kao po nekom nepisanom pravilu, učiteljsku karijeru su počinjali u selu, u područnim školama, tamo gdje je nepismenost bila i najizraženija. Tako sam se ja, zajedno sa svojim školskim drugarom i velikim prijateljem Vladimirom Marićem, našao u Drapnićima, na granici opština Sokolac i Olovo, u tamošnjoj osnovnoj školi. Koliko samo imam uspomena iz tog starog školskog zdanja, smještenog van naselja, pored kuće u kojoj su stanovali čuvari šuma. Zaboravio sam da ti kažem, i šumari su "bili na cijeni", bili i ostali. Poštovanje prema prosvjetarima poodavno je zakopano u prošlosti, prijatelju. 

Koliko bih bio sretan da je, u ovom trenu dok ti govorim, pored mene moj "saborac" na polju prosvjete Vladimir Vlajko Marić, da ti zajedno pripovijedamo o Drapnićima, o tadašnjem entuzijazmu prosvjetara, dogadjajima koji su dali pečat jednom vremenu, po kojim je mnogo lakše prepoznati prošlost tog šumskog prostora. Vlajka nema medju živima, ali uspomene su ostavile tragove iz kojih crpim riječi za ovo kazivanje. 

I danas kroz sjećanja "struji" prvi susret sa mališanima u drapnićkoj školi, sa njihovim roditeljima. Vidim radoznala lica, poglede ispunjene željom da saznaju od uča nešto što do tada nisu čuli. Valjalo je, moj dragi prijatelju, "nahraniti" njihovu znatiželju, odgovoriti na pitanja nošena dječijom maštom i sanjarenjima, naučiti ih kako se postaje čovjek, poštuju moralne vrijednosti, kako se zaobilaze stranputice i putevi koji vode u moralno bespuće. Učitelj je, u to vrijeme, morao biti vaspitač, zdravstveni radnik, politički aktivista, tumač pravnih normi, pisac žalbi, molbi, tužbi, član "mirovnog vijeća" kada se noži izvade zbog medja na seoskom imanju, socijalni radnik, prvi u akcijama izgradnje puteva, vodovoda i dovodjenja električne energije u seoske prostore. On ti je, u neku ruku, bio opštinski izaslanik u selu, pa i mnogo više od toga. 

Koliko smo Vlajko i ja u Drapnićima potrošili energije da "tvrde" i patrijarhalne roditelje ubijedimo da i ženska djeca moraju pohadjati kurseve seve zdravstvene zaštite i časove fizičkog vaspitanja, objasnim opravdanost naših nastojanja i zahtjeve novog vremena. Moguće je to bilo uraditi tada, jer niko u pozivu prosvjetara nije pitao za radno vrijeme, platu, uslove u kojima je radio. Takve volje i entuzijazma nikada neće biti. 

Vojnički poziv nas je odveo iz Drapnića. Nije tada bilo urnebesnih vojničkih ispraćaja, samo je bliža rodbina znala da se u vojsku odlazi. Stisak očeve ruke, njegova ravnodušnost i ponos i suza majčina, prolivena da niko ne vidi, u vojsku su me ispratili. Vlajko i ja i u sivomaslinastom stroju bili smo zajedno - u Bileći, u eks Jugoslaviji poznatoj Školi za rezervne oficire. Kada je došlo vrijeme za stažiranje - putevi su vodili u dva pravca. On odlazi u Petrovac na Mlavi, a ja u Kumanovo. Ponovo smo bili zajedno nakon odsluž enja vojnog roka, u Sokocu, u centralnoj osnovnoj školi. U meni je sve više rasla želja za velikim gradovima, prijatelju. Mladost i mora imati takve želje, ona prosto traži nove izazove, njoj je svaki prostor tijesan. Nakon godinu i po dana provedenih u učionici, opet putevi vode u Sarajevo , mjesto mojih srednjoškolskih uspomena. Našao sam posao vaspitača u Gradjevinskom školskom centru i riješio da uporedo pohadjam fakultet. Medjutim, u Sokocu nedostaje kadra, iz opštine dolaze i ubjedjuju me da se vratim. To sam i učinio. Kasnije sam završio Pedagošku akademiju. 

Medju učenicima, sa suprugom Nadeždom i kolegom Vladanom Milojkovićem  

Opštinska kadrovska kombinatorika odlučila je da se nadjem u ulozi osnivača Narodnog univerziteta, ustanove koja je imala dodirnih tačaka sa prosvjetom. Dvije godine sam bio van školskih učionica. Nedostajali su mi mališani, posao pun dinamike, koji mi je već ušao u krvotok. Vratio sam se svom pozivu, spreman da u njemu ostanem do kraja radnog vijeka. Dani van škole i učionice bili su nekako spori, dosadni, bez onog što čovjeka tjera da neprestano bude u pokretu, a život bez stvaralačkih pokreta i nije neki život, prijatelju. 

Radio sam i kao nastavnik matematike. Morao sam, jer nije bilo dovoljno kadra. Ipak najveći dio svog radnog vijeka proveo sam sa učenicima nižih razreda. Na put sam izveo mnoge generacije, gasio im žedj za novim saznanjima, odbolovao sve njihove bolesti, liječio strahove od teških lekcija, ispraćao ih u više škole i radovao se kad ih sretnem ozbiljne, samouvjerene i nasmijane. Nema veće sreće od one kada učitelja nadmaše njegovi učenici. To nije fraza, to je realno osjećanje, oslobodjeno bilo kakvih dodatnih pitanja, ono izlazi iz srca, to je najčistija potvrda da je prosvjetni radnik dobro radio posao. Istina, i u ovoj, kao i u svakoj drugoj profesiji, postoje i oni koji su u nju zalutali. Silne reforme školstva proizvele su i takve kadrove, kojima su pedagogija, metodika i dječija psihologija, bili strani. Takve greške društva ostavljaju trajne ožiljke i nikada se ne mogu ispraviti, dragi prijatelju. 

U mom radnom vijeku sport i sportske aktivnosti imali su posebno mjesto. Kako mi to zovemo - vannastavne aktivnosti su, bar za mene, bile važne kao i ono što treba u učionici uraditi. Tu se, u opuštenoj atmosferi, kada nema straha od ocjena i ocjenjivanja, može postići mnogo, to je nadgradnja onom što se u knjigama nauči. Zato me boli kada osjetim koliko je pojedinim prosvjetnim radnicima teret sekcijski rad, obaveze van radnog vremena. Prave škole nema bez toga, ali ni pravog prosvjetnog radnika. Volio sam sport - igrao fudbal, radio sa malim fudbalerima u našem "Glasincu", vodio u mladosti sportske sekcije, putovao sa mladima na takmičenja, radovao se zbog sportskih uspjeha. Čini mi se, kada čovjek živi uz sport i sportiste, starost nema šansu da brzo napreduje. I danas sam uz sportiste - odbojkašice "Glasinca", ekipu koja je stigla u elitno društvo na nivou BiH. Putujem sa njima, bodrim ih, pomažem koliko mogu treneru Obrenoviću, velikom entuzijasti. Sportski angažman me krijepi, odmara i zabranjuje mi da brojim godine. Zato sam i u sedamdeset prvoj prilično zdrav, spreman na ozbiljnije napore. Čak me više nego što treba ima na ulici, u prostorijama Udruženja penzionera, u Šahovskom klubu, na dugim pješačkim stazama, gdje se "udiše" zdravlje. 

Već tri i po godine nema moje Nadežde, takodje omiljenog prosvjetnog radnika, sa kojom sam proveo 26 godina života, bez teških riječi i nesporazuma. Došla je iz Šapca i u Sokocu ostala do kraja života. Uspomene me čuvaju od bolesti koju sa sobom donosi samovanje. Tu su i djeca Momčilo i Milena, koji su pošli stopama roditelja. Momčilo je završio Matematički fakultet u Beogradu. Dobio je i posao u elitnoj školi - beogradskoj Matematičkoj gimnaziji. Upisao i postidplomske studije. Milena će uskoro da bude vaspitač ica u nekoj predškolskoj ustanovi. Učili smo ih poštenju i radinosti i može se slobodno reći da tako žive. To roditelja mora da raduje. Uostalom, svaki roditelj živi za svoju djecu. Mnogo bi se moglo pričati o mom prosvjetarskom radu, prijatelju. Velike i zanimljive knjige napisati. Život sam posvetio djeci, čistim, nevinim bićima i nije mi žao. 

Plodove svoga prosvjetarstva srećem svakodnevno na ulici, što u drugim profesijama ne mogu. Žao mi, brate, duša me boli, što smo došli u vrijeme u kome prosvjetni radnici moraju štrajkovima i obustavama rada tražiti svoja prava. Djeca u tome najviše ispaštaju, a za to nisu kriva. Možda, prijatelju, da ovu svoju priču, čija je dužina samo trenutak u mom prosvjetarskom radnom vijeku, završim riječima nenadmašnog Duška Radovića: "Radjajte decu, neka ona žive kada se vi umorite. Ne morate vi trčati, neka vam trče deca, deci je to lakše i prirodnije. Neukusno je insistirati na životu kada ima pozvanijih i spremnijih od nas da žive". 

Zabilježio V. ELEZ