Godina iza nas

Ljeto gospodnje koje je već pronašlo mjesto u najsvježijem dijelu prošlosti, počelo je neradom, obilnim gozbama i praznicima. Radovali smo se Božiću, živjeli u svjetlosti velikog praznika i strahovali od "trijeznog" februara. Svete dane prvog mjeseca u godini nisu zaboravili začiniti bahati SFOR-ovci. Oni su desetog januara pretresli kuću Radovana Karadžića na Palama i paljansku bogomolju. Isprepadali Radovanove unučiće umjesto da ih obraduju novogodišnjim poklonima, onako kako treba da čini čovjek visoke civilizacije. Selo Kravice je slavilo i plakalo na Božić. Prisjećalo se sa suzama božićnog jutra 1993. godine, kada su stigli koljači iz komšiluka i svirepo pobili 49 starih i nemoćnih za božićnom trpezom. Opet se plač Kravica nije mogao čuti od medjunarodne kuknjave za Srebrenicom. Petnaestog januara Romaniju su potresli gromovi. Oglasili su se tačno u sedam časova i najavili, ispostavilo se, još jednu burnu godinu. U svijetu koji nema razloga za brigu, proslavili su Popajev sedamdeset peti rodjendan. 

U februaru smo se trijeznili od januarskog pića i nerada. Najkraći mjesec u godini napadnut je ptičijom gripom. Milioni tona pilećeg mesa u Kini završilo je na "lomači". U drugom februarskom danu stidljivo je pomenuta osamdeseta godišnjica smrti velikog Alekse Šantića, koga je balkanska mržnja protjerala iz rodnog Mostara. Obilježena je i 200-ta godišnjica Prvog srpskog ustanka, a u Federaciji nikako da shvate zašto Srbi u Bosni obilježavaju taj istorijski dogadjaj. U dvadeset sedmom februarskom danu u avionskoj nesreći kod Stoca poginuo makedonski premijer Boris Trajkovski. Zakazala radarska služba u rukama mirovnjaka na mostarskom aerodromu. 

U martu je izašao stoti broj Sokolačkih informativnih novina. Jubilej je prošao bez pompe i velikih riječi, jer vrijeme u kome živimo traži najviši nivo skromnosti. U prvom martovskom danu Republika Srpska nije proslavljala takozvani Dan državnosti BiH, što je naljutilo Federaciju. Da smo pristali na slavlje tog datuma, ubistvo srpskog svata na Baš Čaršiji Nikole Gardovića prihvatili bi kao moralan čine morbidnog ubice u bošnjačkoj odori. Dvanaestog marta na Palama su osvanule plakate sa kojih je na prolaznike gledao lik Ratka Mladića. Sforovci su mu "foto-montažom "stavili" lisice na ruke. "Jedino to mogu na plakatama učiniti", komentarisali su šetači. Dan ranije, ETA je u Madridu ubila 200 ljudi. Španiji nisu uveli sankcije zbog terorizma. Sedamnaestog marta šiptari su, uz otvorenu saglasnost UNMIK-a, napali preostale Srbe na Kosovu, palili, rušili bogomolje, ubijali, kako bi, konačno, završili s etničkim čišćenjem južne srpske pokrajine. U danu poslije, odmazda u Beogradu i Nišu zapaljene džamije. Dvadeset šestog marta u Beogradu ubijen Branko Bulatović, generalni sekretar Fudbalskog saveza Srbije i Crne Gore. 

Prvog aprila, dana koji je posvećen ljudskoj razbibrigi i prijateljskim podvalama, u okrilju noći, na Palama su "mirovnjaci" premlatili u Parohijskom domu sveštenika Jeremiju Starovlaha i njegovog sina vjeroučitelja Aleksandra. Ni krivi, ni dužni, duhovnici su batinani kao u najokrutnijim logorima. Medjunarodna zajednica je pokuš ala umiriti javnost sramotnim saopš tenjem da su pripadnici mirovnih snaga tukli zbog učvršćivanja demokratskih pravila ponašanja. Trećeg aprila visoki predstavnik je zamrznuo budžetska sredstva za finansiranje SDS-a, a dan kasnije Fata Orlović u crkvi u Konjević Polju, maltretirala sveštenika i vjernike. Oni to mirno, jevandjeljski podnijeli, a u Federaciji BiH, "zbog suživota", Fatin primitivizam proglasili su plemenitim djelom. Osamnaesti april ostaće zapamćen po akciji policije Republike Srpske u Višegradu i ubistvu nedužnog Novice Lukića. Policajcima se sudi, a nalogodavci na slobodi. 

U trećem majskom danu obilježen je Svjetski dan slobode medija. Opet smo čuli trivijalne priče o nezavisnim medijima. Ruku na srce, uvijek neko od nekog zavisi, samo što je količina te zavisnosti različita. Petnaestog maja prisjetili smo se zvjerskog napada na vojnike JNA u Tuzli. Golobradi vojnici gorjeli su na "živoj vatri", a napadač i halakali i zabavljali se, uz kahvu i meze. I TV kamere bilježile su prizore strave i užasa. I danas se ubice slobodno kreću ulicama grada soli, a tuzlanski pripadnici nevladinih organizacija prosipaju maglu u TV emisijama, podržavaju pacifiste u drugim sredinama, a ni riječ osude da prozbore o tuzlanskoj koloni. U 14. maju i Sokolac je bio meta demonstracije sile SFOR-a. Uhapšen je Milovan Bjelica, bez prava da se brani i sretne sa porodicom. Opet neka čudna svjetska pravila demokratije. 

Šestog juna, putem TV ekrana, gledali smo obilježavanje šezdesete godišnjice iskrcavanja saveznika u Normandiju. Po prvi put proslavi je prisustvovao jedan Nijemac Gerhard Šreder. Dan prije, umro je bivši predsjednik SAD-a i glumac Ronald Regan. Dvanaestog juna počeo je Evropski šampionat u fudbalu, a 28. juna, na Vidovdan, na Sokocu je, u okviru Vidovdanskih pjesničkih susreta, Dari Sekulić uručena Vidovdanska povelja za pjesničko djelo. 

Uoči Petrovdana, 11. jula, medjunarodna zajednica je lila suze nad Srebrenicom, ne pokušavajući da pomene i srpska stratišta u Podrinju. Osamnaestog julskog dana u Sabornoj crkvi u Sarajevu NJegova sjvetlost patrijarh srpski Pavle, na svetoj arhijerejskoj liturgiji, koju je služio uz sasluž enje 11 arhijereja i dva mitropolita, u čin episkopa humskog i vikara mitropolita dabrobosanskog rukopolož io je doktora teologije Masima Vasiljević a. U junu su juniori FK "Glasinac" iz Sokoca učestvovali na Gotia kupu u Švedskoj, nezvaničnom prvenstvu svijeta za mladje kategorije i osvojili treće mjesto. Dvadeset trećeg jula u Mostaru je otvoren obnovljeni Stari most, koga su Hrvati porušili u minulom ratu. Vlasti su tog dana uhapsile sumnjive Mostarce, potencijalne teroriste, a legitimni rušitelji drevnog simbola ovog mjesta sjedili su u centralnoj loži. Niko nije smio ni zucnuti o vandalskom činu domoljuba. 

Četvrtog avgusta u Kiseljaku, na tamošnjem stadionu, vidjeli smo oduševljenje Hrvata prilikom dočeka Tihomira Blaškića, koji se vratio iz Haga. U oduševljenoj masi sve simboli nezavisne Hrvatske. Ništa bosansko. Trinaestog avgusta u Atini su otvorene 27. Olimpijske igre. Ovu sportsku manifestaciju, otvorenu na nevidjen način, potresle su doping afere, a u glavnoj ulozi su bili sportisti domaćina. U 29. avgustu manastir Dobrun bio je domaćin veličanstvene proslave povodom obilježavanja 200-te godišnjice Prvog srpskog ustanka. Otkriven je spomenik voždu Karadjordju. Ta čast pripala je prestolonasljedniku Aleksandru Drugom Karadjordjeviću. U posljednjem avgustovskom danu SFOR je na Sokocu ponovo uhapsio Milovana Bjelicu. 

Prvog septembra u Hagu je Radoslav Brdjanin osudjen na 32 godine zatvora. Sokolac će dugo pamtiti 3. i 4. septembar, kada je na novoizgradjenoj tartan stazi održano otvoreno prvenstvo RS u atletici. Na okupu su se našli bivši atletski asovi, uveličali dan koji će krupnim slovima ostati uklesan u istoriji sokolačkog sportskog života. Jedanaestog septembra u devastiranoj crkvi u Olovu sastali su se vjernici. Po prvi put, nakon 13 godina, zaigralo se kolo oko ranjene bogomolje. Dvadeset i prvog septembra, u krugu AD "Romanijaputevi" održana je svečanost povodom završetka radova na rehabilitaciji magistarskih putnih pravaca u istočnom dijelu Srpske. Govorili najviši državni zvaničnici: Dragan Čavić, predsjednik RS, Dragan Mikerević, premijer i Dragan Šolaja, ministar saobraćaja i veza u Vladi RS. Tri Dragana najavila putovanje u buduć nost novim asfaltom. 

Drugi oktobar pamtićemo po lokalnim izborima. Na Sokocu ponovo najviše glasova dobila Srpska demokratska stranka. U dvanaestom oktobru desila su se na Sokocu dva važna dogadjaja. Ministar unutrašnjih poslova Darko Matijašević postavio je kamen temeljac za izgradnju nove policijske stanice, a ambasador Kraljevine Norveške u BiH Henrik Ofstad otvorio je prostorije Društva srpsko-norveškog prijateljstva. 

U novembru je Slobodan Milošević, kako su istakli analitičari, podobro uzdrmao Haški tribunal. Počeo se demontirati montirani proces. Na sudjenju se našli umni ljudi, istoričari svjetskog glasa, pa su Haške sudije u konverzaciji sa njima izgledali kao sudijski početnici. Istina lagano probija i zidove haških ćelija. Novembar je protekao uz pojačane pokrete specijalnih jedinica SFOR-a. Počela su i masovnija hapšenja od strane policije Republike Srpske, a na meti su se našli osumnjičeni za ratne zločine. 

Posljednji mjesec bio je u znaku prijetnji velikog Ešdauna Republici Srpskoj. Svakodnevno je najavljivan dan kada će se u Hagu naći najtraženiji. Decembar je i mjesec neustavnog djelovanja visokog vrhovnika. Ukinuo je Ministarstvo odbrane Republike Srpske, učinjeni su snažni pritisci na policiju srpskog entiteta. Sve Pedi radi, a niko mu ništa ne smije. Suočen sa torturom i nevidjenim pritiscima stranih faktora u BiH, premijer Srpske Dragan Mikerević podnio ostavku. Učinio je to i prvi čovjek BH diplomatije Mladen Ivanić. U kovertama se našlo još ostavki. Uzburkala se politička stvarnost u BiH. Ni Pediju nije svejedno. Dalo se to zaključ iti po posljednjim reakcijama visokog predstavnika, koji malo energičnije odbija "optužbe" da mu je krajnja namjera ukidanje Republike Srpske. Samo jedinstvom svih srpskih stranaka, zanemarivanjem partijskih boja može se odbraniti postojanje Republike Srpske, jer, moramo priznati, medjusobnim svadjama vlasti entitet rušimo sami, nerijetko agresivnije i od samog Pedija. Iza nas je još jedna godina. Opet je ona ostavila više tragova na nama, nego mi na njoj. 

V. Elez 

Iz prošlosti Sokoca

U Podromaniji, na uzvišenju koje dominira raskrsnicom ceste za Srbiju i Crnu Goru, iza Prvog svjetskog rata ostala je utvrdjena austrijska kasarna. Ova kasarna je 1914. godine bila opsjednuta od strane crnogorske vojske. Srpski živalj, koji se svojevremeno naselio pretežno iz Crne Gore i Hercegovine, radosno je dočekao crnogorsku vojsku, a kada su se Crnogorci povlačili i znatan dio srpskog stanovništva u strahu od represarija povukao se sa njima. Nakon toga njihove su kuće bile opljačkane i popaljene od šuckora. 

Agrarne i gradjevinske prilike 

U toku 1918. i 1919. godine preživjele izbjeglice vratile su se na svoja zgarišta. Mnogi muškarci vratili su se kasnije sa Solunskog fronta, kao demobilisani dobrovoljci. Dijelom samoinicijativno, a dijelom uz odobrenje vlasti za podizanje svojih kuća koristili su podesni gradjevinski materijal demoliranjem kasarne. Kada su se prilike normalizovale dio kasarne bio je adaptiran u žandarmerijsku stanicu (prizemlje) i osnovnu školu (sprat). Medjutim, pošto je Podromanija bila bezvodna i snabdijevala se samo kišnicom, koja se prikupljala u podzemne cisterne sa krovova državnih, tada zapuštenih zgrada (kasarne i nadzorništva puteva), razvijao se Sokolac, koji je imao dobar izvor vode iz pravca sela Baltići. Zbog toga je i žandarmerijska stanica preseljena u Sokolac. 

Počelo je da se radi i na unapredjenju poljoprivrede i to prvo po liniji zadrugarstva. Doajen veterinara dr Antonije Vuković i agronom Ðurić nabavili su u Vrbovskom znatan broj krava, koje su pod povoljnim uslovima dodijelili poljoprivrednicima Glasinačkog polja, s tim da formiraju stočarsku zadrugu sa mljekarom za preradu viškova mlijeka. Uz neznatne popravke i betoniranje poda, mljekara je bila smještena u dvije prizemne prostorije iz kojih se već bila iselila žandarmerijska stanica. Zadruga je počela proizvoditi trapist većeg tipa, skoro kao livanjski ili tilzit, ali bez podruma slabo je uspijevao, pa je prešla na proizvodnju maslaca i sitnog sira. Medjutim, kod krava se ukazala tuberkuloza, mlijeka nije bilo dovoljno i zadrugari nisu pristajali na cijenu kod koje bi se rentirala prerada. 

Tako se zadruga, kada su zadrugari otplatili krave, raspala, a 1927. godine formirana je stočarska stanica, u početku ustvari samo pripusdba, uz adaptaciju najmanje konjske staje, jer osim četiri dunuma svojevremeno eksproprisane zemlje još za austrijsku kasarnu, sve do 1930. godine, drugog zemljišta nije imala. 

Kompaktan kompleks zemljišta od nešto više od 20 hektara oko kasarne nominalno je pripadao Imamatu džemata glasinačkog, a poslije oslobodjenja 1918. godine isto su opet zaposjeli bivši džematski kmetovi. Porodica Abazović, odstranjena je jednom smicalicom još za vrijeme Austrije. Naime, kada je kasarna sagradjena, džamija je bila prenesena za oko 5 kilometara u čisto muslimansko selo Novoseoci, jer već tada u Podromaniji muslimana više nije bilo.

Kod kasarne je otvorio kantinu i uopšte je snabdijevao vojsku namirnicama jedan Jevrejin, koji je u tu svrhu držao i stoku za klanje, ali nije imao ispusta čak ni za vlastite guske, jer su Abazovići na relativno plodnom zemljištu i još sa djubretom iz kasarne, pretežno sijali žitarice. Da bi došao do zemljišta, on se dogovorio sa hodžom. Sklonio je hodžu u svoj dućan, a sa starim Abazovićem se pogodio da mu hitno isporuči izvjesnu količinu sijena za stoku još prije podjele roda sa džematom. Na taj su način, navodno, Abazovići izgubili svoja kmetska prava i bili odstranjeni sa zemljišta, a kantiner ga je počeo uzimati u zakup od Vakufa. Kada su se Abazovići iza 1918. godine povratili na zemljište i uselili se u kantinu sa sporednim zgradama, Vakuf i kantiner su pokrenuli protiv njih parnicu, konačno su dobili spor, ali faktički nisu ih mogli odstraniti sve do 1929. godine bivša Banska uprava u Sarajevu nije ovo zemljište otkupila od Vakufa za 70 hiljada dinara. Prema tome, tek 1930. godine stanica je faktički stupila u posjed ovih 20 hektara, te sve do 1937. godine nije imala više zemljišta osim eksproprisanog još jednog hektara zemljišta braće Golubović, koje je činilo izričitu enklavu u staničnom zemljiš tu otkupljenom od Vakufa, te se moralo posebno zagradjivati unutrašnjom ogradom, jer su Golubovići kod prolaza na njega polagali pravo salmaluka (slobodne ispaše van glavne vegetativne sezone) i na ostalo stanično zemljište, koje je, inače, svo bilo zagradjeno solidnom vanjskom ogradom. Tek 1937. gdine otkupila je Banska uprava još 56 hektara relativno dobre kosanice u Ravnoj Romaniji od Ðordja Vučićevića iz Mokrog, a 1939. godine i zemljište u Vučijoj Luci. 

Do 1937. godine iz pojedinih godišnjih investicionih kredita adaptirane su sve zgrade kasarne osim neznatnog dijela stambenog prostora na spratu istočnog krila, koji je i dalje služio za smještaj sijena. Osnovna škola je bila preseljena iz dvije prostorije na spratu više mljekare i za nju je bila adaptirana najveća jugoistočna dvospratna zgrada sa dvije učionice, dva stana za nastavno osoblje i jednim stanom za podvornika. Izvan kruga kasarne do 1937. godine sagradjen je moderan ovčarnik tipa blokhaus za 200 ovaca sa boksovima za jagnjenje, svinjac za dva nerasta, dvije krmače s boksovima za njihovu prasad i osmoro nazimadi, te ispustom 20 h 40 metara. Svinjac je bio sagradj en prema idejnom projektu dr Pijusa Pavljinića. Postojao je živinarnik sa 20 kokoši, 2 pijetla i 50 piladi sa ispustom 20 h 40 metara, blok od dvije silokomore po 1,20 h 2,40 metara sa čekrkom i rasklopnim krovom, zatim betonsko djubrište 5 h 12 metara sa rasklopnim zidovima za ulaz kola i velikom osočarom vezanom za stajama i za djubrište, kao i šupe za kola i poljoprivredne sprave koje se nisu mogle smjestiti u prostorijama kasarne. Kolska vaga je manjkala, pa se moralo služiti stočnom od 1000 kg. Dotle se dogradio i vodovod započet još 1932. godine od sela Žljebovi, što se spominje s obzirom da je upravnik stanice bio član režijskog odbora. Ogranak od oko 300 metara sa dva hidranta za zalijevanje usputnih kultura, česmom i dva velika korita za napajanje stoke bio je sagradjen isključivo iz kredita stanice. Do 1939. godine dogradjena su još dva ovčarnika. 

Prvi upravnik stanice od 1927. do 1930. godine, pa i 11 mjeseci u 1934. godini, bio je Fetko Dožić, s osnovnom dužnošću sreskog poljoprivrednog referenta u Rogatici. Osim toga Dožić je vršio dužnost upravnika sreskog rasadnika i pripomoćne zaklade. 

Personalne prilike i rukovodeće osoblje 

Bio je izvanredno voljen od strane seljaka i omražen od strane čaršije u Rogatici, što ga je 1941. godine koštalo glave. Kao svršeni češki srednjoškolac, koji je bio i vanredni student poljoprivrede u Pragu, jer se tada ni u Češkoj nije moglo postati redovnim studentom bez gimnazijske velike mature, još oženjen Čehinjom, Dožić je smatrao da siromašan i materijalno zavisan seljak ne može unaprijediti poljoprivrede. Zbog toga se putem pripomoćne zaklade i na sve druge dopuštene načine borio za podizanje blagostanja seljaka. Tako je sa aparatom pripomoćne zaklade i stočarske stanice otkupljivao neposredno od seljaka zob za vojsku i ječam za pivaru u Sarajevu. Zahvaljujuć i tome seljaci su dobijali mnogo bolju cijenu nego što su davali trgovci u Rogatici ili čak u Sarajevu. U tome je nalazio pomoć od Arsa Koprivice i narednog upravnika Fatajeva, isto češkog djaka. Da bi i kod opskrbe varoškim proizvodima seljak došao do robe po jeftinijim cijenama i da ne bi novac, zaradjen na eksploataciji šume, potrošio djelimično u neproduktivne svrhe, Arso Koprivica čak je pribjegavao i nedopuš tenim kombinacijama. Naime, skoro je svu zaradu na svojim šumskim radovima isplaćivao njima u robi, a ne do jedne trećine, kako je trebalo po zakonu. 

Pošto je Dožić bio prezaposlen svim svojim navedenim funkcijama, u maju 1930. godine predao je novom upravniku materijalno poslovanje stanice u vrlo zapuštenom stanju, pa cijele 1930. i sve do februara 1931. godine stanica nije primila od Banske uprave ni pare kredita za materijalne rashode. S druge strane morala je slati mjesečno sve svoje prihode, mada tada i neznatne, Banskoj upravi, jer inače ne bi Banska uprava doznačavala barem mjesečne plate odgovarajućem osoblju. Nadničarima upravnik je morao umjesto zarade davati garantna pisma na Koprivicu i trgovce. Prvi novac za materijalne rashode novi upravnik Nikola Fatajev je primio tek u februaru 1931. godine po kuriru na saonicama preko Rogatice, kada je telefonirao načelniku Poljoprivrednog odjeljenja Banske uprave da će postrijeljati stoku i napustiti dužnost, jer zbog velikih dugova stanica više nije mogla da dobija stočnu hranu na kredit. Svoje krme je u 1930. godini imala veoma malo, jer su rod sa njiva pokupili još posljednji put Abazovići. 

Inženjer Fatajev je došao na dužnost upravnika po konkursu sa dužnosti stručnog poslovodje Mljekarske zadruge u Požarevcu, smatrajući po analogiji sa aplskim zemljama da u Bosni ima znatnih viškova mlijeka za preradu. Toga nije našao, ali zahvaljujuć i malom opsegu stanice našao je zadovoljstvo u mogućnosti da izgradi uzorno imanje. Šta je postigao u sebi postavljenom zadatku vidjeće se iz odgovarajućeg poglavlja. Osim objektivnih teškoća, kao što je vršenje cjelokupne administracije, a često i računovodstva stanice, kada je naredbodavac bio sreski načelnik čak i u Rogatici i zaduženja po opšteprosvjetnoj i sokolskoj liniji, bile su smetnje i subjektivne prirode. Naime, Fatajev je morao za nostrifikovanje češke diplome položiti razredne ispite i veliku maturu iz srpskohrvatskog jezika, nacionalne istorije i geografije. Takodje, još bez dovoljnog poznavanja našeg jezika, postavio je sebi zadatak prevodjenja sa češkog na srpskohrvatski jezik preko hiljadu stranica djela njegovog profesora mljekarstva dr Otokara Lakse. U granicama raspoloživog uredjaja Fatajev je vježbao u proizvodnji pojedinih sireva, jošo novih za Jugoslaviju. Kada je dobio povoljne rezultate, ponude za prihvaćanje cjelokupne proizvodnje i sredstava iz inostranstva, podnio je 1938. godine ostavku na banovinsku službu i otvorio vlastitu mljekaru u Banatu, jer za veću proizvodnju u državnoj režiji tada nije bilo uslova.  

Po odlasku Fatajeva, dokle nije doslužio vojni rok novi upravnik dr Čedo Obračević, dužnost upravnika vršili su nekoliko mjeseci dva poljoprivreda nižeškolca Mijatović i Ćuković. Dr Obračević je nastavio još uspješnije vodjenje stanice i pošto je rad u Podromaniji bio konsolidovan, bacio se na izgradnju na Ravnoj Romaniji. U tu svrhu Banska uprava mu je kupila motocikl. Dužnost je napustio tek 1941. godine izbjeglištvom u Srbiju od terora ustaša. U Srbiji dr Obračević se dobro afirmisao, ali karakteristič no je da, kada su ga kao Bosanca zvali natrag u Bosnu, u Ministarstvo poljoprivrede, izjavio je da, ukoliko bi se već morao da vrati, najviše bi volio da dodje na svoju predratnu dužnost u Sokolac. Medjutim, NR Srbija nije ga uopšte dala. 

Sve do 1933. godine stanica je oskudijevala u računovodji, pa je tu dužnost naizmjenično i sa prekidima vršilo nekoliko poljoprivrednih nižeškolaca. Kao početnici za ovu dužnost nisu još bili spremni, niti imali volje da u nju udju, jer zbog usamljenosti stanice, htjeli su da se što prije premjeste u Butmir ili koje sresko mjesto. Ni za stručne radove, kao što su meteorološ ka posmatranja, rad u mljekari, količinska i kvalitativna individualna kontrola mlijeka, mikroskopsko ispitivanje vune i izrada grafikona ovog kvaliteta za svaku ovcu i čak i za individualno vaganje vune, nisu imali volje. Za ove poslove Fatajev je uspješno koristio u toku ljetnih mjeseci praktikante sa Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu, a ostalo vrijeme obradjivao ih sam. Tek 1933. godine stanica je dobila stalnog službenika Borivoja Pavlovića, koji uopšte nije imao poljoprivrednu naobrazbu, ali je imao četiri razreda gimnazije i volju da postane računovodja, što je i postigao, te se premjestio iz stanice tek 1938. godine, kada je dužnost upravnika počeo da vrši Žarko Ćuković. 

Takodje u stanici 1936. godine bio postavljen kao zvaničnik-sirar svršeni djak Mljekarske škole u Škofjoj Loci Remzija Kreso. Ni on nije imao volje za manuelni rad u mljekari, ali zahvaljujući prirodnoj inteligenciji brzo je savladao tehniku i uspješno obavljao pipkavo mikroskopsko ispitivanje vune, na kojem je radu inženjeru Fatajevu već počeo slabiti vid. Kreso je ostao na dužnosti u stanici sve do 1941. godine, pa je bio od znatne koristi za njeno dalje unapredjenje i proširenje za vrijeme uprave dr Obrančevića. Kao računovodju, sve do 1941. godine, stanica je imala Žarka Ćukovića, kada se isti, navodno, pridružio četnicima. Inženjer Fatajev je htio u svoje vrijeme da se na dužnost računovodje postavi Grujo Novaković, koji tada nije imao moguć nosti da nastavi studije prava. Medjutim, tome se izričito usprotivio sreski načelnik.